petak, 29. travnja 2011.

Ključni elementi kampanje:

1. provođenje ankete odnosno ispitivanje sklonosti javnosti prema kampanji
2. ciljanje
3. ključna pitanja, istraživanja prošlih kampanja ili protivničke kampanje
4. mediji
5. financijska sredstva, prikupljanje
6. time line, planiranje i prethodnica
7. pristup medijima, plaćeni i slobodni
8. kontakt s klijentima, osobni, posredni ( telefonom, poštom)
9. područje djelovanja, teritorij
10. administracija, koja vodi kampanju
(Tafra)

subota, 23. travnja 2011.

Funkcija odnosa s javnošću.



Funkcija odnosa s javnošću jest:
-prikupljanje,
-asimilacija,
-interpretacija i
-diseminacija informacije.
To je veza prema  koncepciji koje utječu na praksu, strukturu i procese odnosa s javnošću u organizaciji kao i mogućnost  povezivanja s okolinom. Pretpostavka je zato da operativno-tehnički usmjerene službe za odnose s javnošću iskazuju veći stupanj upotrebe interneta za jednosmjerni protok informacija te manipulaciju stajalištima i ponašanjem javnosti, dok one koje su menadžerski ili strateški usmjerene iskazuju viši stupanj korištenja internetom za dvosmjernu komunikaciju  kako bi se stvorio i uspostavio dijalog s javnostima, čime se nastoji uskladiti i prilagoditi organizaciju okolini.


Komuniciranja s javnostima-modeli.



Istražujući prošlost i sadašnjost odnosa s javnošću identificirali su četiri različiti modela odnosa s javnošću:
-model tiskovnog agenta,
-model javnog informiranja,
-dvosmjerno-asimetrični i
-dvosmjerno-simetrični model.
Modeli objašnjavaju ulogu odnosa s javnošću u organizacijama, a opisani su uz pomoć dviju koncepcija: prirode komunikacije (jednosmjerna naprema dvosmjerna) i svrhe komunikacije (uvjeravanje naprema obostrano razumijevanje). Dok je model tiskovnog agenta usmjeren na stvaranje publiciteta, odnosno na izazivanju medijske pozornosti. Programi temeljeni na modelu javnog informiranja koriste press izvješća za raspršivanje  razmjerno objektivnih informacija kroz masovne medije i kontrolirane medije poput brošura, biltena i izravne pošte (eng. direct-mail). Oba modela su jednosmjerna te svoje komunikacijske programe ne temelje na istraživanjima i strateškom planiranju. Istraživanja su uglavnom ograničena na deskriptivno zbrajanje (npr.brojčano). Za razliku od tiskovne agenture koja obično proizvodi sukob s medijima, model javnog informiranja obično proizvodi skladniji odnos, iako raspršivanjem poruka (strukturiranih prema vlastitim potrebama), pokušava kontrolirati medijske teme (eng. media agenda). Kao što ime sugerira, u modelu dvosmjerno-asimetričnih odnosa koristi se dvosmjerna komunikacija, no protok informacija između organizacija i javnosti je neuravnotežen (u korist organizacije). Ovim modelom,organizacija pokušava uvjeriti javnost da ona (organizacija) postupa ispravno i nastoji je nagovoriti na promjenu. Budući da je riječ o manipulativnome modelu, istraživanja igraju ključnu ulogu u procesu kreiranja poruka.
Dvosmjerno-simetrični model je model otvorenog pogleda na svijet i podrazumijeva obostranu uravnoteženu komunikaciju. Cilj je sporazumijevanje, a ne nagovaranje ili uvjeravanje. Model karakterizira više dijaloga i manje monologa, a istraživanja se provode da bi se olakšala komunikacija s okolinom i ispravilo vlastito ponašanje, ovisno o rezultatima. Ovaj model znači  pregovaranje s javnošću, korištenje raznih načina rješavanja sukoba kako bi se postigla  promjena u idejama, stajalištima i ponašanjima organizacije i njezinih javnosti . Opći  model izvrsnih odnosa s javnošću je kasniji opis načina rada ,a model je zapravo mješavina asimetričnosti i simetričnosti, a koristi se kako bi se organizacije i javnosti radi poboljšanja položaja, pomaknule u područje u kojem obje strane pobjeđuju – win-win zona. Najvažnije je načelo uključivanje dvosmjerne simetrične komunikacije.

petak, 22. travnja 2011.

Interpersonalna komunikacija(IPK)-Ann Reardon.


PRI DEFINIRANJU IPK TREBA NAM SINTEZA SITUACIJSKE I RAZVOJNE PERSPEKTIVE. PREMA TOME, možemo odrediti 7 značajki po kojima se može prepoznati IPK:

1. IPK UKLJUČUJE VERBALNO ALI I NEVERBALNO PONAŠANJE: Komunikacija
obuhvaća sadržajnu i relacijsku komponentu. KOMPONENTA SADRŽAJA sastoji se od onog što je rečeno ili učinjeno, a RELACIJSKA KOMPONENTA ILI KOMPONENTA ODNOSA obuhvaća način kako je to rečeno ili učinjeno
2. IPK UKLJUČUJE SPONTANO, UVJEŽBANO I PLANIRANO PONAŠANJE ILI NEKU NJIHOVU KOMBINACIJU: izbor metode će, između ostalog, ovisiti o važnosti interakcije, o tome koliko znamo o osobi i situaciji, o našem raspoloženju. Količina svjesnog razmišljanja, uložena u verbalno ili neverbalno ponašanje, određuje je li riječ o spontanom, uvježbanom ili planiranom ponašanju.
a. SPONTANO PONAŠANJE: komunikacijska ponašanja uvjetovana osjećajima i bez spoznajne kontrole, takva ponašanja mimoilaze svjesnu provjeru i izraz su nekontroliranih osjećaja. (tema razgovora osjećajno uzbudljiva)
b. UVJEŽBANO ILI SKRIPTIRANO PONAŠANJE: naučeno ponašanje koje ponavljanjem
postaje automatizirana reakcija (bez svjesna planiranja); „jako stiliziran slijed tipičnih reakcija u
jasno određenim situacijama) specifičan podražaj,npr.''Bok, kako si''-''Dobro, a ti?''.. (izrazito kratak i poznat susret) Glavna razlika između spontanog i uvježbanog ponašanja sastoji se u tome što su uvježbana učena i uvježbavana sve dok ih nismo počeli primjenjivati bez razmišljanja i u svakoj su kulturi različita. Spontana ponašanja su reakcije na osjećaje koji postoje u svim kulturama.
c. PLANIRANO PONAŠANJE: je ono koje poduzimamo zato što nam se čini primjereno situaciji,
promišljeno je. Takva ponašanja zahtijevaju veći spoznajni napor od skriptiranih ili spontanih.
3. IPK NIJE STATIČNA NEGO RAZVOJNA: (Miller i Steinberg) interpersonalni susreti se
mijenjaju u skladu s prirodom odnosa između uključenih strana. Ljudi u svom prvom susretu imaju deskriptivno (površno) znanje jedni o drugima. Svaki od njih zna samo malo o drugome, osim onoga što može opažati izvana. Pošto se bolje upoznaju njihovi interpersonalni susreti će se sve više zasnivati na prediktivnom znanju tj.na znanju o uvjerenjima i sklonostima druge osobe. Kako se odnos razvija počinju shvaćati razloge zbog kojih druga osoba nešto vjeruje ili zbog kojih djeluje na određeni način-to je poznato kao eksplanacija ili tumačenje. Interpersonalna komunikacija se mijenja u skladu s međusobnim poznavanjem sudionika.
Povećanjem interpersonalnog znanja moguća su sve točnija poredviđanja partnerovih reakcija.
4. IPK UKLJUČUJE IZRAVNU POVRATNU VEZU, INTERAKCIJU I SUVISLOST/ KOHERENTNOST:  uvjet za uspješnu IPK jest mogućnost sudionika da reagiraju
jedni na druge, primjenjujući pritom neverbalna i verbalna ponašanja, logički povezana sa:
a) prijašnjim zbivanjima u interakciji i
b) s općom svrhom te interakcije.
Sudionici moraju potrijebiti barem minimum povratnih informacija interakcije i koherencije.

a. IZRAVNA POVRATNA VEZA ILI PERSONALNI FEEDBACK obuhvaća
komunikatorove verbalne ili neverbalne reakcije na partnerove verbalne ili neverbalne akcije,
personalni feedback za razliku od velikog djela komuniciranja masovnim medijima usmjeren je
prema nekoj konkretnoj osobi ili osobama, a ne prema skupini ili agregatu nepoznatih ljudi.
b. INTERAKCIJA se tiče komunikacije u kojoj akcija jedne osobe utječe na akciju druge.
interakcija zahtjeva međusobnu isprepletenost ponašanja. Koverzacije se razlikuju po količini
interakcije. U mjeri u kojoj su komentari svake osobe povezani s komentarima druge, dolazi do interakcije. U mjeri u kojoj uključeni ljudi govore bez obzira na komentara drugih, interakcija ne postoji, već samo feedback. Interakcija traži reagiranje na akciju neposredno prije.
c. KOHERENCIJA TJ.LOGIČKA POVEZANOST traži primjerenost izjava cjelini razgovora,svim dotadašnjim izjavama sudionika. Koherencija uključuje interakciju -povezanost susjednih verbalnih i neverbalnih ponašanja i globalnu povezanost-odnos verbalnih i neverbalnih ponašanja prema općem cilju dotadašnjeg razgovora. Kad razgovor skrene s puta komunikatori ga mogu urediti upotrebom demantija(ispravljanje moguće pogrešne interpretacije) i opravdanja.
5. IPK SE ODVIJA U SKLADU S NEKIM UNUTARNJIM (standardi ponašanja koje su partneri
uspostavili za vlastitu uporabu u međusobnu komuniciranju) I VANJSKIM (pravila koja su nametnuli drugi ljudi; društvene norme) PRAVILIMA.: što je odnos kraći, veća je ovisnost o vanjskim pravilima. Ako su odnosi vrlo bliski pojavljuju se vrlo specifična unutarnja pravila.
6. IPK JE AKTIVNOST - to je nešto što ljudi rade jedni s drugima a ne jedni drugima, aktivnost u kojoj svi sudionici oblikuju rezultat. Sve do druge polovice 60-ih komunikolozi su komunikaciju opisivali kao strogo ograničen čin koji počinje od izvora, a završava kod primatelja (posljedica biheviorističkog gledanja na komunikacijsko ponašanje po shemi podražaj-odražaj).
Novija gledanja polaze od toga da je komunikacija aktivnost, što znači da je komuniciranje, bez obzira je li riječ o interpersonalnom ili masovnom, poput igre u kojoj potez svakog igrača utječe na poteze drugog. Partneri u komunikaciji ne čine nešto jedan drugome, nego nešto rade zajednički. Komunikacija se događa bez obzira na to je li ishod očekivan ili neočekivan. Pogled na komunikaciju kao aktivnost u kojoj svi sudionici oblikuju ishod naziva se relacijski pristup IPK-u.
Jedinica analize je odnos, a ne pošiljatelj ili primatelj poruke.
7. IPK MOŽE UKLJUČIVATI UVJERAVANJE ILI PERSUAZIJU - persuazija nastaje kada
neki sudionik pokuša u vezi s nekom temom rasprave, promjeniti mišljenja, osjećaje i ponašanja drugih. Sve donedavna komunikolozi su persuaziju promatrali ako nešto što jedna osoba čini drugoj, a ne kao nešto što osoba radi s nekim drugim. Danas shvaćajuda kada jedna osoba nastoji promijeniti mišljenja, osjećaje i ponašanje druge osobe, i ona sama često mijenja vlasitta mišljenja, osjećaje i ponašanja, jer osoba koju uvjeravaju obično reagirna na uvjeravatelja. Njezina reakcija može biti da promijeni mišljenja, osjećaje i ponašanja osobe koja je uvjerava. Tako osoba koju uvjeravaju i sama postaje uvjeravatelj. Uloge uvjeravatelja i uvjeravanog mogu se dakle izmjenjivati ili ostvarivati istodobno. U tom je smislu persuazija rezultat interakcije.


ŠTO JE KOMUNIKACIJA? (Ann Reardon):

Decision making
Decision making (Photo credit: Pedya)


ŠTO JE KOMUNIKACIJA? (Ann Reardon):
KOMUNIKACIJA je sredstvo pomoću kojeg dvije ili više osoba razmjenjuju informacije i međusobno utječu na svoje mišljenje i ponašanje.

ZNAČAJKE  KOMUNIKACIJE:
1. LJUDI KOMUNICIRAJU IZ MNOŠTVA RAZLIČITIH RAZLOGA (zabava, uvjeravanje, ostavljanje dojma, pokazivanje srdačnosti i prijateljstva, uvjeravanje, dobivanje informacija, osiguranje i zaštita, smanjivanje nelagode uzrokovane dugom šutnjom, uspostavljanje i održavanje odsnosa, podučavanje, učenje, pokazivanje socijabilnosti; bez obzira na razloge, komuniciranje nam uvijek omogućuje prenošenje obavijesti o nama samima, o našim intelektualnim emocionalnim i društvenim osobinama)
2. KOMUNIKACIJA REZULTIRA NAMJERAVANIM ALI I NENAMJERAVANIM UČINCIMA (bez obzira na to što i kako rekli ili učinili, to ne mora biti shvaćeno onako kako je mišljeno. Ponekad se čak i odsustvo akcije može shvatiti kao poruka.)
3. KOMUNIKACIJA JE OBIČNO OBOSTRANA (za vrijeme govora jedne osoba, druga može pokazivati neverbalne znakove (ne)zaimanja. Čak i kada jedna osoba monopolizira konverzaciju, izrazi lica, vokalizacija i geste drugih daju informacije obrnuta smjera.
4. KOMUNICIRANJE UKLJUČUJE NAJMANJE DVIJE OSOBE KOJE JEDNA NA DRUGU
UTJEČU U NEJEDNAKOJ MJERI (60-ih je godina komunikacija bila promatana kao pojava u kojoj pošiljatelj ili izvor prenosi poruke preko kanala nekom primatelju. Danas se, pak, smatra aktivnošću u kojoj ni jedan čin i ni jedna izjava nemaju značenje mimo interpretacije uključenih osoba. Komunikatori to značenje stvaraju zajednički pa nema govora jednostavnom prijenosu nedirnuta značenja od jedne osobe drugoj. Značenje ne ovisi isključivo o točnom izboru riječi i odsutnosti smetnji. Ono je proizvod međusobna reagiranja najmanje dviju osoba u povodu verbalnog i neverbalnog ponašanja partnera. )
5. KOMUNIKACIJA SE DOGODILA I ONDA KADA NIJE BILA USPJEŠNA DRUGIH (komuniciranje je ono pto radimo kad drugima, verbalno ili neverbalno iskazujemo svoje misli ili osjećaje. Radimo li to uspješno, posve je drugo pitanje.)
6. KOMUNICIRANJE UKLJUČUJE UPOTREBU SIMBOLA (simboli su sadržani u riječima, gestama; odnose se na misli i osjećaje.

ŠTO KOMUNICIRAMO?
Ljudi komuniciraju poruke, a one su potencijalno smislene i informativne, dakle, mogu dobiti značenje. Njihovo je značenje pod utjecajem donotacija i konotacija riječi.

PORUKE se sastoje od nizova simbola.

SIMBOLI su riječi,geste,slike,zvukovi ili pokreti, uporabljivi stoga što se ljudi više ili manje slažu u pogledu objekata, zbivanja i osjećaja na koje se ti simboli odnose. Riječi i geste najbolja su sredstva kojima raspolažemo u većini komunikacijskih situacija.

INFORMACIJA I ZNAČENJE:
Poruke mogu biti informativne i smislene,tj.mogu za nekog imati značenje.

ŠTO JE INFORMACIJA?
 Prema teoriji informacija, teoriji koja kvantificira inforamciju, određujući njezinu
vrijednost na osnovi doprinosa poznavanju situacije, poruke moraju smanjivati neizvjesnot kako bismo ih mogli smatrati informacijama. Poruke koje daju informaciju su one koje omogućuju izbor između alternativnih smjerova djelovanja.

STARIJI MODELI KOMUNIKACIJE: informacija je neka vrsta predmeta koji kroz kanal prelazi od jedne osobe drugoj. Ako nema smetnji i ako pošiljatelj posjeduje dovoljno komunikacijske vještine, primatelj informacije razumjet će značenje poruke.

NOVIJI MODEL KOMUNIKACIJE komunikatore vidi drukčije,naime, kao da se nalaze u ''aktivnosti predviđanja'', ili da su ''proizvođači značenja''. Ljudi selekcioniraju informacije na osnovi svojih potreba i želja. Značenja koja će iz njih izvesti pod utjecajem su povezivanje ili integracije s prethodnim iskustvom, kao i naših potreba i očekivanja.

DENOTACIJA I KONOTACIJA:
Jedna od glavnih zapreka razmjeni informacija sastoji se u razlikama značenja što ih neki ljudi pridaju istim riječima ili činima. Značenja su u ljudima, ne u riječima.

DENOTATIVNA ZNAČENJA su deskriptivna značenja zajednička većini ljudi neke kulturne sredine.Ta značenja, primjerice možemo naći u nekom rječniku.

KONOTATIVNA ZNAČENJA su osobna značenja koja nije lako otkriti i koja ne moraju biti zajednička većem broju ljudi.

KAKO OBLIKUJEMO PORUKE?

PRILIKOM OBLIKOVANJA PORUKA POTREBNO JE:
1) ZNANJE GRAMATIKE - to je skup pravila o uporabi jezika; uporaba verbalnih simbola, bez primjene gramatičkih pravila, bila bi vrlo ograničena.
2) ZNANJE O DRUGOJ OSOBI - poruke prilagođavamo slušateljstvu; znanje o drugim ljudima i naši odnosi s njima utječu na oblik naših poruka.
3) POZNAVATI SITUACIJU - situacija određuje koje će poruke biti prikladne-npr.ako je riječ o
neformalnoj konverzaciji nije prikladno držati predavanja

PORUKE SE OBLIKUJU na osnovi akumuliranog znanja o redanju simbola na gramatički ispravan način, jednako kao i na osnovu znanja o tome kada i kome te poruke možemo uputiti.

ZNAČAJKE INTERPERSONALNE KOMUNIKACIJE ( IPK) :
SITUACIJSKA DEFINICIJA: Sve donedavna, IPK se definirala prema značajkama situacije: broju onih koji sudjeluju, fizičkoj udaljenosti među njima, mogućnosti povratne sprege (feedbacka) i sl. Prema tome, IPK je interakcija ili međusobno djelovanje dviju ili više osoba licem u
lice, uz mogućnost trenutačnog dobivanja povratnih informacija..

RAZVOJNA DEFINICIJA: Miller i Steinberg dokazuju da situacijske definicije obrađuju IPK na statičan način, kao zbivanje bez promjena i rzvitka. Prema njima; komuniciranje postaje interpersonalno, i to međusobnim upoznavanjem sudionika. IPK je stvar stupnja, što znači da je
komuniciranje među strancima manje interpersonalno od istog takvog komuniciranja među prijateljima. IPK se razvija usporedo sa sve boljim međusobnim upoznavanjem partnera. Nedostatak: kako mi kao promatači možemo znati koliko se partneri u komunikaciji poznaju?
Enhanced by Zemanta

osjob.blogger.com

Blog o odnosima s javnošću. Teorija i praksa na jednom mjestu.

OsJob Communication

OsJob je blog koji se interesira o odnosima s javnošću i komunikaciji. Bavi se svim aspektima djelovanja i alata PR-a i olakšavanja komunikacije.